Pokušajmo i s blogom, svi ga pišu, malo tko čita, pa kud svi Turci tud i mali Mujo. Istina, ovaj blog je vezan za aktivnosti ljubljene nam firme, ali nam dopušta i neku dozu neozbiljnosti što opet doprinosi boljitku duševnog stanja članova kolektiva. Bili smo, dakle, u Motovunu. Već niz godina uspješno surađujemo s Vipnetom na projektu prodaje ulaznica putem SMS-a i WAP-a i glasanja za najbolji film po izboru publike. Ove godine sve je išlo vrlo glatko, čak smo nadmašili dosadašnje rekorde u prodanim ulaznicama i broju glasova publike. Proširili smo suradnju i na samu organizaciju festivala i dobili priliku prodavati komplete ulaznica preko interneta. I to je bilo dobro. Organizirana je zamjena SMS ulaznica i internet ulaznica za "prave", kao i svake godine. |  |
A u Motovun smo došli u ulozi srećonosaca, na izvlačenje jednog sretnika koji je glasao za film po izboru publike - moj najdraži posao. Stisneš tipku-dvije i netko dobije nagradu. Sjećam se jednog takvog izvlačenja, neki student je dobio put u Pariz za dvije osobe. Ne znam za druge, ali meni to razgali dušu. Javna izvlačenja nagrada imaju svojih čari. Svaki put malo grafički prilagodimo aplikaciju tako da odgovara prilici. Zahvaljujući čudima moderne tehnike, laptopu i Vodafone Mobile Connect kartici, sjedio sam u vlaku i namiještao motovunski plakat u pozadinu izvlačenja, slao slike na doradu Goranu i na provjeru Danijeli. A takav rad naravno donosi i nova mobilna poznanstva, jer uvijek se na susjednom sjedalu netko zainteresira za to što se zbiva. Nekima smeta, mene zabavlja. A samo izvlačenje je provjera izdržljivosti živaca. Sukob kaosa i tehnike. Samo prethodna pozitivna iskustva daju naslutiti da će se sve završiti kako treba. Imamo li kablove za spojiti računalo na projektor za filmsko platno? Ne ide to tako jednostavno kako zamišlja mali Ivica. Krene normalnim kablom pa malo UTP pa se pretvara amo-tamo. I onda - jel vam trebaju sve boje? Malo fali plava. Srećom, tu je dečko s krimpalicom. Izvlačenje je krajnje jednostavno, treba dva puta pritisnuti razmaknicu i to je to. Ove godine je to izvela Zrinka Cvitešić, maestralno, naravno. Naš paparazzo je iskoristio priliku i slikao nas dok smo objašnjavali kako stvar radi. Tata će biti glavni u očima svojih malih kćeri koje još uvijek plešu sa zvijezdama... Vratimo se malo jednostavnosti posla koji je trebalo napraviti. Zašto je baš tekst nagrade morao biti tako dugačak da ne stane u polje na ekranu? Zato da bi se moglo stoječki preprogramiravati dvadeset minuta prije izvlačenja. Zašto baš ta utičnica na koju je bio priključen laptop nije bila ispravna? Zato da bi minutu prije izvlačenja iskočio balon u kojem piše da će se računalo ugasiti.
Kao što rekoh, uvijek sve prođe u redu. Pogledali smo izvrstan slovački kratki film "Majica", i isto tako dojmljiv ruski dugometražni "Otok" i pokleknuli na pobjedničkom filmu - bit će da inženjer nikako ne može shvatiti neke dubine umjetnosti. Vedran može svjedočiti o mjesecu iznad platna na kojem se kasnije vrtio dokumentarac o Joe Strummeru, ali ja sam u to vrijeme već brojao ovčice. I tako, kad smo kod ovčica, ostavili smo Istru, fuže, tartufe i ćevape (ne pitajte) i usput zastali u Zdihovu i to je to, do sljedeće godine. dhomar
30. srpnja 2007. |
